Planina lepotama nadarovana
Iz novinarske beležnice
U Trešnici, zaselku sela Štave, kod Kuršumlije, osamdesetih godina minulog stoleća, upoznao sam Momira Jovića, brđanina i gorštaka. Sreli smo se jednog divnog oktobarskog dana podno stenovitog masiva Treska, gde se nalazi njegov usamljeni dom.
Otkud naziv Treska? – pitam.
- Za grom ovde kažu tresak. Preko leta, kad se nebo natušti, na tom kamenitom visu, sa koga, kad je vreme bistro, pogled seže do Niša, Svrljiških planina i Stare planine, odjekuju gromovi. Dešavalo se da se u toku jednog dana, kad naiđu kiše sa grmljavinom, na stenama tog visa bude zabeležno po tridesetak pražnjenja.
Viđen domaćin, visok kao Banović Strahinja, sa šajkačom na glavi i opancima na nogama, čvornovatih ruku, prav kao bor, kazivao mi je o davnim vremenima, ljudima i njihovim naravima.
Planina je lepotama izdašno nadarivana. Riznica blagodarja - primećujem.
- Da, ali surova. Ja sam se noćas borio s vukovima. U štali, čiji se slameni krov nalazi u nivou staze koja vijuga pored staje, u neko doba, iza ponoći, začu se rika krava i zavijanje psa. Takvo uznemirenje domaćih životinja dešavalo se i ranije nekoliko puta, a zatim je tekton iz dubina zemlje zaljuljao planinu. Bila je to najava mnogobrojnih zemljotresa na Kopaoniku 1980. i 1983, godine.
U iščekivanju da se tlo pod nogama zatrese, ušao sam u štalu, a u njoj dva vuka jurišaju na krave. Pri ruci mi je bila gvozdena vila. Uzaludni su bili moji pokušaji da krvoločne zveri nateram da izađu napolje. Zamahnem vilom, oni beže iz jednog u drugi ugao štale. Krave se još više uznemiriše. Ripaju u trupac, ‘oće sindžire da pokidaju. Jedan kurjak skače za vrat jedne, drugi za glavu druge krave. Osetih nemoć. Kako da se izborim sa izgladnelom napašću. Noć. Gluvo doba. Nigde videla, niti žive duše. Samo se veverice, iz zabrana u zabran, dovikuju.
Ne! Nisam se uplašio. Otvorio sam širom vrata na štali, upalio fenjer i vilom počeo snažno da udaram u jasla. U tom momentu oba vuka se izađoše van. A napolju mesečina. Kao dan. Kurjaci sad kidišu na psa, a on nemoćno cvili. Zavija. Zatvorim vrata, uzmem fenjer, pa prilazim psu. Odvežem ga i odvedem ga u staju u kojoj je noć proveo.
I to je sastavni deo života na planini. Surov kao i ovo vreme. A čoveku je najteže kad nevreme dođe u nevreme. Za sobom ostavlja pustoš. Mudra je bila moja pokojna baka kad je kazala da nigde nema dva dobra.
Inače, zaselak Trešnica se smestio u Trešničkoj kotlini, podno Treske (1439), čiji stenoviti vrhovi paraju plavet neba. Ovaj zaselak čini skup gusto poređanih kuća, koje sa svih strana okružuju gotovo vertikalno poređani planinski visovi, između kojih se vidi parče neba. Na istoku i zapadu zaselka, zaklonjenog od jakih vetrova, spuštaju se dubodoline kojima teku bistre planinske rečice. Na severu se uzdiže Treska, a strmine su obrasle bukovom i hrastovom šumom. Na istočnoj strani vidik zaklanja visoka planina, obrasla četinarima. Grebenom brega, do blizu podnožja Treske, vodi uzani put, koji je istovremeno jedini sokak u ovom malenom zaseoku, čiji su se domovi ugnezdili na strmim pristrancima.
R. Gligorijević